Svetišta i utvrđeni gradovi

Slavne zidine Modruša

Tragovi Modruša sežu u prapovijest. Srednjovjekovna gradina uzdizala se na istaknutom stožastom brdu (678 m n/m), a podgrađe su okruživali bedemi dugi 1200 metara (drugi u Hrvatskoj iza zidina Stona). Do kobne bitke na Krbavskom polju 1493. godine Modruš je bio najvažnije središte Frankopanskih posjeda od Primorja do rijeke Save. Važna prometnica koja je prolazila uz gradinu spajala je luku Senj sa zaleđem Hrvatske. Modruš je bio jedno od svega nekoliko mjesta u srednjovjekovnoj državi gdje se naplaćivala tridesetnica, ondašnji oblik carinske pristojbe. Naselje opstoji i danas, ali od gradine postoje tek ruševine.


Neslužbena hrvatska prijestolnica

Utvrđeni grad Ozalj na stijeni iznad Kupe među najslikovitijima je u Hrvatskoj. Arheološki nalazi svjedoče o naseljenosti daleko prije 1244. godine, kada je ime grada prvi put zapisano. Sredinom 17. stoljeća neslužbena je hrvatska prijestolnica; tu stoluje ban Petar Zrinski, a sjedište je i ozaljskoga književno-jezičnoga kruga. Danas je tu Zavičajni muzej s vrijednom arheološkom, kulturno-povijesnom, sakralnom i etnografskom zbirkom. Kao građevinsku cjelinu, grad obilježavaju stara romanička kula (Babonić kula), bedemi s polukulama, gotičko-renesansni palas (palača) što ga u 16. stoljeću gradi ban Nikola Zrinski (jedan od najvećih hrvatskih junaka, poginuo u bitci kod Sigeta 1566.) i prostrana barokna krila.

 

Najviše puta osvajana utvrda

U gradini Cetin, u srednjem vijeku u vlasti Frankopana, održao se Hrvatski sabor 1527. godine, na kojem je Ferdinand Habsburški izabran za hrvatskog vladara. Od 17. do 19. stoljeća Cetin je prelazio, uz teške borbe, iz hrvatskih u turske ruke. Od 1865. godine postaje ruševina, no ipak su sačuvani graditeljski ostaci, najviše iz turskog, a manje iz krajiškog razdoblja. Krešimir Baranović skladao je operu "Nevjesta od Cetinjgrada" (praizvedenu u HNK u Zagrebu 1942.) prema noveli Augusta Šenoe "Turci idu", čija se radnja događa u Cetinu.


"Grad kamenolom"

Za Steničnjak kod današnjeg Donjeg Sjeničaka nedaleko Karlovca povjesničari pretpostavljaju da je sagrađen 1105. godine kao stolni grad srednjovjekovne hrvatske županije Gorica. Vlasnici su mu bili plemići Babonići i Frankopani. Tu je više puta održan Hrvatski sabor. Gradina je opustjela do 17. stoljeća zbog turske opasnosti i postala vrelo kamena za okolne građevine i obnovu Karlovca.


Od utvrde do muzeja

Premda je Dubovac među najsačuvanijim spomenicima feudalnoga graditeljstva Hrvatske (građen vjerojatno od kraja 12. ili početka 13. stoljeća), također je i izuzetno arheološko svjedočanstvo postojane naseljenosti, osobito u brončanom dobu. Tijekom prodora Osmanlija nije osvojen. Od 1968. do 2002. godine služio je kao hotel u kojem su odsjedali i poznati državnici. Današnji Dubovac sačuvao je glavninu svojih obilježja koja je imao još kao posjed kneževa Frankopana i Zrinskih u 16. stoljeću. Njegova branič-kula najbolji je karlovački vidikovac, a u njoj je i izložba Gradskog muzeja. Krajem svibnja domaćin je turističke priredbe "Sajam vlastelinstva", koja oživljava staro trgovište u kojem su se stjecali putovi iz primorja i unutrašnjosti Hrvatske.


Utvrda obranjena vodom

Utvrđeni grad Ribnik jedini je sačuvani nizinski "wasserburg" (njemački naziv za grad s opkopom napunjenim vodom) u ovom dijelu Hrvatske na području gdje su utvrđeni srednjovjekovni gradovi uglavnom smješteni na povišenim položajima. Ribničko imanje se spominje još u 13. stoljeću za kneževa Babonića. Današnji izgled grada većinom je baština Bernardina Frankopana iz 16. stoljeća. Nekadašnji obrambeni opkop ispunjen vodom služio je i kao ribnjak, po kojem je grad dobio ime. Turska vojska Ribnik nije osvojila.


Šest stoljeća opstojnosti

Zahvaljujući darovnici Katarine Frankopan, Red svetog Pavla Pustinjaka osnovao je samostan u Kamenskom, s crkvom sv. Marije Snježne, 1404. godine. Pavlini ili "bijeli fratri" više puta su ga napuštali zbog turskih napada i ukinuća reda 1786. godine. Vratili su se 1972. godine. Razoren u Domovinskom ratu, samostan je obnovljen do 2008. godine. U karizmi pavlina iz Kamenskog ističe se štovanje blažene Djevice Marije i molitvena zaštita nerođene djece.


Monumentalno gotičko svetište

U okviru župne crkve blažene Djevice Marije od Čudesa u Oštarijama nalazi se najveći  spomenik hrvatske gotičke sakralne arhitekture izvan Zagreba. Crkvu, koja nikada nije dovršena, dao je podići Stjepan II. Frankopan oko 1450. godine. Najveću crkvu srednjovjekovne Hrvatske (veličine 52,5 puta 20 m) spalili su Osmanlije 1521. godine. Nad sačuvanim gotičkim svetištem sagrađena je nova crkva 1902. godine.


Kaštel nad ponorom Dobre

Renesansnu utvrdu - kaštel Ogulin dao je podići oko 1500. godine Bernardin Frankopan, vlasnik obližnjeg netom stradalog Modruša. Uzdiže se nad Đulinim ponorom te je nekoć zvan i Julin grad. U kaštelu je Zavičajni muzej s arheološkom, etnografskom, planinarsko-alpinističkom zbirkom i zbirkom starog oružja, spomen-sobom književnice Ivane Brlić-Mažuranić i izložbom akademskog slikara Stjepana Galetića (oboje su rodom iz Ogulina).


Nacionalni spomenik kulture

Crkva presvetog Trojstva i franjevački samostan na središnjem trgu u Karlovcu nacionalni su spomenici kulture. Župna crkva presvetog Trojstva jedna od svega nekoliko zadanih točaka u sustavu ulica i blokova zabilježenom na najstarijem karlovačkom nacrtu iz 1579. godine. Današnja građevinska cjelina ponajviše je nastala doprinosom franjevaca, koji preuzimaju župu 1657. i naredne godine započinju gradnju samostana. Crkva je jednobrodna s pobočnim kapelama, a najljepši barokni oltari pristigli su iz slovenskih radionica. Zvonik visok 44 metra izrastao je iz obrambene kule. U jedno krilo samostana, nekad većinom školsko, smješten je muzej sakralne umjetnosti.


Novi pavlinski samostan

Povrh vinorodnih obronaka Vodenice kod Ozlja nalazi se od 1626. godine prostrani pavlinski samostan Svetice, čiji patron (zaštitnik) bijaše Frankopan, a najpoznatiji prior, ujedno i naručitelj gradnje, Ivan Belostenec. Iza masivnih zidova crkve Rođenja blažene Djevice Marije nalazi se raskošnim baroknim oltarima namještena unutrašnjost. Ispod crkve su grobne niše uklesane u zidove. Ivan Belostenec najpoznatiji je kao pisac "Gazophylaciuma", velikog latinsko-hrvatskog rječnika (rukopis iz 1675. godine, koji ujedno sabire jezično blago svih triju hrvatskih narječja.


Samostan Reda kćeri Srca Isusova

U Lasinji djeluje jedini hrvatski samostan Reda kćeri Srca Isusova. Sestrinsku družbu osnovala je u Belgiji 1873. godine Marija Deluil-Martiny (Marija od Isusa). Redovnice su se u novosagrađeni samostan u Lasinji uselile 2007. godine, ispunivši davnu želju kardinala Alojzija Stepinca da dođu u Hrvatsku. Uz samostan je i crkva Srca Isusova.