Legenda o Đulinom ponoru

Đulin ponor nalazi se u središtu Ogulina. Dubok je 40 metara. Njime završava živopisni klanac rijeke Dobre koja nestaje u dubinu zemlje pod kamenom liticom. Nad liticom je smješten stari frankopanski grad Ogulin (Frankopanski kaštel) sagrađen početkom 16. stoljeća. Đulin ponor prima poplavne vode rijeke Dobre kada se povisi vodostaj u kanjonu. Izletnici i turisti ovaj hidrogeološki spomenik prirode mogu razgledati s dva vidikovca koji se nalaze u blizini Frankopanskog kaštela i drugi nasuprot njega u Parku izviđača. Kamene litice Đulina ponora često su vježbalište alpinista, a podzemni svijet Ogulina privlači speleologe.

Prema legendi koja potječe iz prve polovice 16. stoljeća i od tada živi u svijesti mnogobrojnih naraštaja ogulinskog kraja, ponor rijeke Dobre u Ogulinu dobio je ime po mladoj djevojci, koja se zvala Đula ili Zulejka. Djevojka Zulejka je bila kćerka Ivana pl. Gušića, zapovjednika ogulinske tvrđave. Roditelju su, kako je bio običaj tadašnjeg vremena, obećali Zulejku starijem plemiću za ženu. No, u Ogulin je uskoro stigao mladi i hrabri krajiški kapetan Milan Juraić. Zulejka se u njega zaljubila, ali je Milan ubrzo smrtno stradao u bitci s Turcima. Čuvši to, Zulejka ili Đula se sunovratila u ponor rijeke Dobre. Tako je ponor dobio ime Đulin ponor. Zagleda li se bolje litica iznad ponora, može se vidjeti profil muškarca koji gleda ka velikom tamnom otvoru ponora. Ogulinci kažu da to Milan gleda kuda je nestala njegova Zulejka.

Đulin ponor je ujedno i najveći ulaz u špiljski sustav Đulin ponor - Medvedica (ili Đula – Medvedica), najdulji špiljski sustav u Hrvatskoj, s ukupnom horizontalnom duljinom kanala od 16 396 metara (preko 16 kilometara!). Ogulin je jedini grad u Hrvatskoj i među rijetkima u svijetu koji je doslovce sagrađen iznad špiljskih dvorana i kanala bogatih vodom i kalcitnim ukrasima. Najduža špiljska cijev se proteže ispod glavne ogulinske ulice Bernardina Frankopana.

Ulazni dijelovi ovog sustava, Đula, Medvedica i Badanj nalaze se usred grada i poznati su su narodu ogulinskog kraja stotinama godina. Postoje mnoge priče, zapravo legende, da su ljudi ulazili u Đulu, a izlazili na izvoru Gojak, te da su u unutrašnjosti čuli crkvena zvona ili orgulje. Voditelj opsežnih istraživanja ovog sustava tijekom 1984-1987. godine, geolog i speleolog PDS "Velebit" iz Zagreba Marijan Čepelak, tvrdi da činjenice upućuju da tako nešto nije moguće.

No, narodne priče svjedoče da je podzemlje Ogulina uvijek privlačilo pažnju njegovih stanovnika i uzbuđivalo njihovu maštu. Đulin ponor i Medvedicu spominjali su u svojim radovima mnogi hrvatski i strani prirodoslovci, posebice od 19. stoljeća (primjerice Đuro Pilar, Milan Šenoa, Adolf Eugen Jurinac, Dragutin Hirc, Dragutin Gorjanović Kramberger...), ali nisu ulazili dublje u njihovu unutrašnjost. Prva istraživanja izveli su geolozi Josip Poljak (1926.) i Mirko Malez (1956-1957.).

Prema legendi o Đulinom ponoru Milan Hanžek je napisao povijesnu dramu "Zulejka". Drama je prvi puta igrana u Ogulinu 1910. godine, a izvelo ju je putujuće kazalište iz Zagreba. Dramatizirana legenda "Zulejka" kao znamen povijesnog ogulinskog krajiškog života uprizorena je u dvorištu Frankopanskog kaštela u više navrata, a posljednji puta  u ljeto 2009.