Legenda o Petrovoj gori

Najviši vrh Petrove gore nosi ime Petrovac. Petrovac je dvojni vrh. Sa vršne zaravni izdižu se dva humka, niži na sjeveroistoku, ali položajem istaknutiji, Mali Petrovac (507 m.n.m.) i jugozapadni i viši za 5 metara, Veliki Petrovac (512 m.n.m.). Zanimljivo je, međutim, da većina pisanih izvora navodi da je Petrova gora visoka 507 metara, zanemarivši tako njezinu stvarnu visinu, odnosno najvišu vršnu kotu. A upravo ona krije dokaze o najmanje 700 godina dugoj povijesti Petrovca.

Različita su tumačenja postanka imena Petrovac, kao i Petrova gora. Po narodnoj predaji gora je dobila ime po posljednjem hrvatskom kralju Petru Svačiću koji je navodno baš tu 1097. godine poginuo u boju s mađarskim osvajačima. Legendu potvrđuje zapis mađarskog povjesničara Simeona de Keze iz 1385. da je tu poginuo posljednji kralj srednjovjekovne hrvatske države, a na to upućuje i više toponima kao što je Kraljev grob na istočnim padinama Petrovca.

Staro hrvatsko ime za Petrovu goru je bilo Gvozd, što je označavalo šumu, a već od oko 1200. godine Mađari je počinju nazivati Petur Goz ili Petrova gora. Pri tome valja istaknuti da je na padinama i obroncima Petrove gore obitavalo neusporedivo više ljudi nego nakon turskih prodora. Nekoć su livade i oranice sezale mnogo bliže Petrovcu, a tuda je uvelike rodila čak i vinova loza.

Ima, međutim, i povjesničara koji osporavaju pogibiju kralja Petra na današnjoj Petrovoj gori, tvrdeći da se bitka odigrala na planini Moseć u Dalmaciji koja se tada zvala Petrova gora, dok se današnja Petrova gora zvala - Gorica i, nešto kasnije, Slatska ili Zlatska ili jednostavno Zlat gora. Taj naziv gora je dobila vjerojatno po starom imenu današnjeg naselja Topusko, koje se po izvoru ljekovite vode nazivalo Zlat ili Slat, odnosno Slatina. Ime je sačuvano, iako iskrivljeno, u toponimu zaseoka Slavsko polje smještenom na sjevernim obroncima gore uz cestu Vojnić - Gvozd.

Na vršnom dijelu Petrove gore, svega nekoliko stotina metara od ostataka velebnog spomenika otvorenog 1981. u čast narodno-oslobodilačke borbe tijekom 2. svjetskog rata, nalaze se ostaci pavlinskog samostana i crkve. Arheološki su djelomično istraženi 1988-1989. godine. Taj se samostan (i crkva) nekada zvao samostan Svetog Petra na Zlatu, kako se u doba njegovog osnivanja, oko 1303. godine zvao vrh, a moguće je i čitava Petrova gora pa i njezina bliža okolica. Postoji i mišljenje da su ga još ranije osnovali pripadnici kršćanskog reda templara.

Tu su gotovo stoljeće i pol u miru pustinjačkog života živjeli "bijeli fratri". Položaj samostana na "krovu" gore bio je s(p)retno odabran i u odnosu na opskrbu vodom. U neposrednoj blizini izdašno je Strožansko vrelo. Samostan je prvi puta stradao od Turaka već 1455. godine, no djelomično je obnovljen i u njemu će redovnici živjeti još gotovo stotinu godina, sve do polovice 16. stoljeća, kada je posve napušten.

Na istom mjestu, nad ruševinama samostana, bio je u krajiško doba podignut čardak - granična stražarnica. Prvi čardak je sagradio u drugoj polovici 16. stoljeća - od preostale lađe samostanske crkve - vlasnik starog grada Steničnjaka, grof Franjo Nadasdy, za zaštitiu imanja od turske opasnosti. Od 1573. na tom su položaju stalne straže novog vlasnika Steničnjaka, zapovjednika krajiške vojske, a kasnije i tvrđave Karlovac, generala Ivana Auersperga. Straže se po izgradnji Karlovca, odnosno dovršenja Turnja 1584., sele uz most preko Korane. Ipak, potiskivanjem Turaka na istok, 1645. Petrovac iznova dobiva čardak, branjen ogradom od trupaca i jarkom. Obnovljen je 1717. godine, a napušten potkraj 18. stoljeća.

Bitke za prevlast nad Petrovcem i Petrovom gorom nastavile su se i u 20. stoljeću. Tijekom 2. svjetskog rata u Pišinom gaju radila je legendarna Središnja partizanska bolnica, koju su činile drvene kuće, ali i zemunice. U blzini je groblje gdje su pokapani borci poginuli u boju, ali i preminuli ranjenici. Bolnica tijekom rata nije otkrivena.